Društvo Srba u Hrvatskoj
Друштво Срба у Хрватској
Society of Serbs in Croatia
U trenutku kada srpsko-hrvatski politički odnosi doživljavaju vrhunac narušene komunikacije, dvije manjinske zajednice, Srbi iz Hrvatske i Hrvati iz Srbije, svojim skromnim dometom prevazilaze sitne dnevnopolitičke obračune i demantiraju službeni Zagreb i Beograd. U tom smislu, odavno se zna da nema boljeg lijeka za relaksiranje napetosti od muzike i sporta. Nesvakidašnja ideja da postoje selekcije manjinskih nogometnih reprezentacija, koje će se u određenom ritmu susretati na terenima u Srbiji i Hrvatskoj, nešto je što privlači pažnju javnosti i šalje jednu drugačiju poruku.
Stoga je prijateljska utakmica reprezentacija Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji u Tavankutu kraj Subotice i nas odvela na nekoliko stotina kilometara dugačak put. U subotu, 15. juna, susreli su se stari znanci iz dvije reprezentacije kako bi nakon tri godine opet zaigrali, a pošto je rezultat bio u drugom planu, nećemo držati neizvjesnost i reći ćemo odmah – pobijedili su Hrvati iz Srbije 4:1.
U Tavankut dolazimo nešto ranije, tribine su poluprazne, a igrači se istežu i trčkaraju, dok sa zvučnika ide najbolje od muzike naših naroda: izmjenjuju se Đorđe Balašević, Zdravko Čolić, pa malo Olivera Dragojevića, Dina Merlina i Gibonija. Kad već vremenski uvjeti nisu najidealniji za igru i navijanje, uz sparinu i podignutu prašinu, neka je barem onda plej lista kako treba. Reporterka kojoj se dopala muzika, a sa očito malo iskustva u izvještavanju sa sportskih događanja, prilazi timu srpske reprezentacije i pita jesu li se pozdravili i upoznali s kolegama iz protivničkog tima.
Pa nećemo sad, to se obično radi na kraju utakmice, pozdravimo se i zagrlimo, a možda ćemo se otići i zabaviti – upućuju nas kroz smijeh na neka osnovna pravila.
Puštamo momke da se pripreme i odlazimo na tribine koje se polako pune. Gore srećemo čitave familije i grupe prijatelja. Mještani Tavankuta nisu jedini na tribinama, mnogi su potegli iz drugih dijelova Vojvodine kako bi svjedočili ovom susretu. Sjedamo kraj jednog raspoloženog društva i malo po malo upadamo u priču. Dragan Ćeranić je sa Banije i od kraja rata živi u Bajmoku. Danima je čekao utakmicu na koju je s prijateljima došao u dva auta.
Svi smo mi u društvu rodom iz Hrvatske, povuklo nas je da vidimo naše momke, to nam je najveća želja i bila, jer imamo veliku nostalgiju za našim ljudima. Odakle si ti curo? – i tako smo razvezali istoriju sa Draganom.
Pokazuje nam prstom na druga Čedomira Pađena uz riječi ‘njega pitaj za nogomet, on ti je doktor za to’. I doista, Čedomir nam prepričava sve o NK Banija. Nedavno je organizirao susret bivših igrača, trenera i ljubitelja kluba povodom 105 godina ‘Banijca’.
Srbi u Hrvatskoj oduvijek su igrali kvalitetan nogomet. Jedino što sam ponio sa sobom 1995. iz kuće su albumi fotografija FK Banija – kaže nam ovaj profesor tjelesnog koji dobro poznaje igrače hrvatske manjinske reprezentacije.
To su jako dobra djeca, upoznao sam ih i kroz sport i u školi. Apsolutno podržavam ovu ideju, ova utakmica treba da nas zbliži i da mi izbjeglice iz Hrvatske razumijemo Hrvate koji ovdje imaju poteškoća, kao i oni nas – govori Pađen.
Tu je i jedan Dalmatinac dugačkih brkova, Špiro Rašković iz Knina. Kaže da je profesor agronomije. Na sva usta hvali pokretače ove ideje.
Skidam kapu onome ko je ovo započeo! Moram reći da su naši sugrađani Hrvati u Tavankutu jako dobri ljudi. Odlično su nas prihvatili kad smo došli – govori nam Špiro Rašković, rodom iz Knina
Njegovo društvo pozdravljamo i idemo nekoliko redova niže jer utakmica samo što nije počela. Uslijedile su državne himne i zvižduk za početak utakmice. Loptu je povela srpska reprezentacija koja je prvu šansu za gol imala već nakon nekoliko minuta igre. Hrvatska ekipa nije ostala dužna pa su isporučili nekoliko ozbiljnih lopti golmanu Nikoli Ilinčiću, koji je, barem na početku, uspio obraniti ono što je svima izgledalo nevjerojatno.
Saznajemo da je Ilinčić iz Dalja i da je ‘odličan momak, nema boljeg’, jer je blizu nas sjedio njegov najvatreniji i najglasniji navijač Jugoslav Vesić, načelnik općine Erdut. Općenito, nije se moglo jasno razaznati tko je čiji navijač, sve prilike za davanje gola, napetosti i borbenost za loptu cijela publika je ispraćala sa jednakim zanimanjem i reakcijama, a važno je reći da se nije moglo čuti zviždanje i neartikulirano ‘ua’ glasanje. Kapacitet stadiona od 700 mjesta bio je ispunjen, a sudac, za divno čudo, nikome nije bio kriv. Kada je mladi Dario Vojnić zabio prvi gol Srbima iz Hrvatske, dobio je ujedinjeni pljesak sa tribine. To možda i jeste poanta prijateljskih utakmica, ali naše kolektivno iskustvo sa sportskim događanjima govori nešto sasvim suprotno. Na utakmici nije bilo incidenata, ne računajući to što su se pojedini oglušili na molbe redara da se ne unosi alkohol, ali nitko se nije previše ljutio. Glavni rekviziti nisu bile zastave, već kokice, sjemenke i limenke svega i svačega.
Elem, u prvom poluvremenu zasjali su svi, nakon Vojnića poletio je i Bojan Gvozdenović koji je za sobom ostavio rezultat 1:1. Poslije kratke pauze za predah, mnogo tečnosti i strateške izmjene, sreća se osmjehnula Hrvatima iz Srbije koji su u drugom dijelu bili bolji, iako ne treba preskočiti činjenicu da su Srbi imali više šansi u prvom poluvremenu koje su samo pukom slučajnošću propustili.
Dok mi upoznajemo penzionere iz Subotice koji su dan prije saznali za utakmicu, Vojnić ponavlja uspjeh za svoju ekipu. Jedan nam se hvali da je njegov unuk trebao biti u timu, ali je sprečen zbog klupskih obaveza u Mađarskoj. Pitamo ih kako im se sviđa ova inicijativa.
Ne vidim neki veliki problem, kod nas u Subotici još uvek je sve u stilu bratstva i jedinstva, ovde su manjine većina. Vojvodina ima 26 nacionalnih manjina i nikome ne piše na čelu ko je šta – kaže čika Dragan, a mi mu skrećemo pažnju da njemu na ribarskoj kapici piše ‘Croatia’, pa se svi zajedno smijemo.
Priču nam prekida penal za hrvatsku reprezentaciju, i to je bio još jedan trijumf hrvatske momčadi – kapiten Dejan Godar zabija gol, pa je novi rezultat 3:1. Uslijedio je i novi, zadnji gol za Hrvate kada je Davor Poljaković zaključio meč sa rezultatom 4:1.
Trener hrvatske momčadi Marinko Poljaković je izuzetno zadovoljan rezultatom koji je njegov tim postigao. Manjinske reprezentacije ne mogu lako dobiti mlade i talentirane igrače, jer ih njihovi klubovi u kojima su ugovorno vezani ne puštaju, pa se trude koliko mogu da održe neki kvalitet, priča nam. Otkrio nam je i o čemu razmišlja.
Ne znam da li mogu biti objektivan, ali meni se utakmica jako dopala. Ovo su ekstremni uslovi za igru i za profesionalce, kamoli za nas. Ja ovo radim 14 godina za hrvatsku nacionalnu manjinu i pored ovog takmičenja imamo i Evropejadu, a ovih dana prostrujilo mi kroz glavu zašto ne bismo mogli svake četiri godine napraviti neku turnir nacionalnih manjina. U Srbiji imamo Mađare, Slovake, Rumune i ostale, u Hrvatskoj takođe ima manjina, u Istri ima dosta Italijana. To je dobro i s političke strane, jer budimo realni – ovo je politička utakmica – kaže Poljaković.
Nikica Gagulić, selektor srpske reprezentacije, opravdao je svoje igrače na koje je ponosan, bez obzira na ostvareni rezultat.
Neki od igrača su prešli veliki put kako bi došli prvo do Karlovca, onda do Vukovara, pa od Vukovara do Subotice, i u povratku će sve to ponoviti. Igrači su umorni, jer iako ima materijala za kvalitetniju igru, nama treba više vremena i treniranja. S obzirom da reprezentacija Hrvata iz Vojvodine postoji duže vreme i ostvarili su zapažene rezultate, prihvatili su nas kao bratsku zajednicu. Mislim da ne postoji lepša priča od sporta gde mogu da se povežu dve nacije. U oktobru imamo planiranu utakmicu, od marta krećemo na pripreme za Evropejadu, mislim da možemo da konsolidiramo naš tim i da napravimo neki balans između zapadnog dela Hrvatske i ovog istočnog gde nas ima puno više – govori trener Gagulić.
Zvijezda večeri bio je Dario Vojnić, u svome timu netko tko postiže najviše golova kao centralni napadač. Ima 23 godine i trenutno živi od nogometa, a nekad je radio u hitnoj pomoći.
Mislim da smo mogli voditi 3:1, ali momci iz suprotne ekipe su uigraniji i hitriji. Kako god da smo igrali, ja sam za moju babu najbolji – okreće na šalu Lazar Amanović iz Biskupije
Živim u Mađarskoj, pre toga sam bio u Švedskoj, a dok sam bio u Srbiji igrao sam u trećoj ligi. Utakmica je bila fantastična, gostujuća ekipa je pružila dobar otpor samo što nisu imali sreće u završnici. Mislim da smo kompaktnija ekipa jer je dosta igrača u prošlosti igralo zajedno, jako dobro se poznajemo, znamo šta ko može – govori Dario.
Njegov kolega iz srpske reprezentacije, Lazar Amanović, jedini igrač iz Dalmacije, iz Biskupije, kaže da nisu imali idealne uvjete za igru.
Nas je put slomio, danas smo puno šetali po Subotici, još ovo sunce… Nisu to normalni uslovi za utakmicu. Mislim da smo mogli voditi 3:1, ali momci iz suprotne ekipe su uigraniji i hitriji. Ipak je utakmica bila prijateljska, a i kako god da smo igrali, ja sam za moju babu najbolji – okreće na šalu Lazar, inače medicinski brat, i odlazi na zasluženo pivo.
Nakon folklora u sumrak na nogometnom terenu koji su izveli Hrvatski kulturni centar ‘Bunjevačko kolo’ iz Subotice i Srpsko kulturno društvo ‘Jovan Lazić’ iz Belog Manastira, cijela ekipa se premješta u dvorište stadiona u kojem se služi pivo i pikantni čorbanac. Najveseliji su upravo igrači koji od tamburaša naručuju pjesme, a svoje će prijateljstvo proslaviti do ranih jutarnjih sati u subotičkim noćnim klubovima.
U Subotici je ranije toga dana održano nekoliko konstruktivnih sastanaka između predstavnika Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji, Milorada Pupovca i Tomislava Žigmanova sa suradnicima. Glavne teme sastanka u Hrvatskom nacionalnom vijeću i Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini bile su poboljšanje i održavanje postojeće komunikacije dvije manjine, kao i mogućnosti suradnje koje prevazilaze manjinske okvire, a tiču se velikih projekata i prekogranične suradnje. Pupovac je u izjavi za medije ocijenio da je njihov cilj isti, to da ‘Hrvati u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj žive što je moguće bolji život i uživaju što veći stupanj manjinskih prava.’
Tatjana Dragičević u ime Sportskog rekreativnog društva Srba u Hrvatskoj kaže da je utakmica između dvije manjinske zajednice posebno značajna jer je inkluzivnog karaktera.
Ovakvi događaji imaju značaj za većinske narode i državne vlasti u cjelini jer šalju poruku prihvaćanja kako naših sličnosti, tako i razlika koje ne trebaju biti upotrebljene za sukobe, već za razvoj u svakom smislu te riječi i očuvanje ispravnih društvenih vrijednosti – rekla je Dragičević.
Podsjetimo, utakmica dvije manjinske reprezentacije podržana je od strane Hrvatskog nogometnog saveza i Fudbalskog saveza Srbije. Organizatori meča bili su Sportsko rekreativno društvo Srba u Hrvatskoj, Zajedničko vijeće opština i Srpsko narodno vijeće s jedne, te Hrvatsko nacionalno vijeće i Udruženje nogometne reprezentacije hrvatske manjine u Srbiji s druge strane.
Izvor: portalnovosti.com